Don't bother, I'll be fine :)

Pišem da ne bih zaboravila (i po običaju, oprostila). Kad čitam pretodne strane i vidim koliko živaca mi je otišlo na budalu, zgranem se. Toliko su mi pukli živci da me od stresa svaki jebeni mišić boli. Svaka koščica. Dosta mi je više prolivenih suza. Dosta mi je više rasprava. Ja stvarno želim da sve bude okej, ali ne može. Po običaju me proglasi triperom i napravi budalom. Ja sam UVEK bila tu ka je njemu teško. A on em me je pravio budalom i zverao u druge ribe čim mu bude bolje, em ga nema pored mene sad kad je meni teško. ''Tebi će to da prođe, šta se tripuješ, a ja sam stvarno bolestan''. Ma je li? E pa baš ti hvala. Ne samo da me sve boli i da mi je loše, nego sam i tužna jer sam u subotu veče bolesna i sama. A njemu ne pada na pamet da dođe! Ponudi se tek kad vidi da sam pukla, i to reda radi. Ne trebaš mi bre! Ne treba mi tvoja milostinja i tvoje mrvice pažnje. To što ti umeš da budeš dobar ti ne daje za pravo da mi kidaš živce i da zbog tebe plačem svaki dan. Neću takvu osobu pored sebe. Stvarno mi je žao jer te volim, ali bolje da bacim godinu nego dve/tri/četiri kasnije. Jer nisi neki čovek, u suštini. Samo mi ljubav nije dala da to vidim. Misliš da nemam snage da budem bez tebe? Možda je i tako. Ali ionako se osećam kao poslednja krpa raspadnuta i gore ne može. Nemam šta da izgubim. Izgubila sam odavno ionako. 

Ko ne nađe način, nađe izgovor. I kod mene može da se uči. Ne bih smetala (a plus znam da nećeš da učiš, ni oni sa etf-a ne uče subotom veče, a kamoli ti, za koga znam da si kampanjac i da učiš daan pred ispit samo). Da si stvarno želeo da budeš uz mene kad mi je teško, ne bi ni razmišljao i došao bi. Ali ne, nisi ti taj tip. E pa nisi za mene. Želela bih da ovo nađeš, pročitaš i da ne moram da raspravljam. Da te iole zanima kako se osećam, čitao bi sve ovo jer imaš odlomak mog bloga i lako bi mogao da nađeš. Ali te ne zanima. ''Kaži mu sve ovo'', reći će neko. Pričam ja. Urlam. Mirno pričam. Ma ne vredi ništa. Uvek ispadne da sam triper koji želi da se svađa. Nemam snage više. Ne živi mi se uopšte. Hvala ti što podstičeš dodatno takvo osećanje kod mene. Đubre od čoveka. Molim samo Boga da me izvadi iz svega ovoga, da ozdravim, a za dalje znam šta mi je činiti.

 

Lola, budalo jedna. Opameti se! 


Zima

Godina prođe, dan nikad, što reče Laušević. Pre tačno godinu dana je otišao moj deda. A ja nisam bila tu. I retko sam bila tu poslednjih godina. I nikad to sebi neću da oprostim. Ali ti, deda, valjda hoćeš. 

Nikada neću zaboraviti sve što si uradio za mene. Pamtim samo lepe dane. One tužne kad si bio bolestan probaću da zaboravim. Mada je teško.

Ne mogu da verujem da te nema. Kad odem u selo, na onaj krevet u ćošku nikad ne sedam. Zašto? Jer je to tvoje mesto. Jer ja uvek čekam da ti odnekud dođeš. I hladno mi je oko srca kad vidim da je to mesto prazno. I kad postanem svesna da nikad nećeš doći. Da nikada nisam mogla da ti pokažem indeks sa desetkama i da budeš ponosan na mene. Da nisam mogla da te upoznam sa dečkom. Da neću više nikad moći da te zagrlim. 

Jedino što znam je da si uvek znao, a znaš i sad, koliko god da si daleko, koliko te volim. A nisi daleko, zapravo. Tu si negde :) Verujem da sve što mi se lepo desilo posle 3. decembra jeste zahvaljujući tebi. Zamolio Boga da mi pošalje utehu, verovatno. :)  

Nije pravedno što si se toliko mučio. Počivaj u miru. Volim te.  

 

 https://www.youtube.com/watch?v=MW5-XgRbeEs

 

 Et si depuis ce soir-là je pleure

C'est qu'il fait froid
Dans le fond de mon coeur...