Will you still love me... one day?
Will you still love me tomorrow? A za jedno tri-četiri godine? :)
Glupo je to pitati. Glupo je očekivati da njegovo ''zauvek'' zaista to i znači. On sada tako stvarno misli i želi, znam. I ja isto. I umesto da uživam u trenutku... Ja se već brinem. Za ono što će biti. Svesna sam da je to glupo, ali jače je od mene. A možda i ne bih toliko razmišljala da... Da nije toliko ozbiljnih stvari u igri. Da opasnost od još većeg vezivanja nije u igri. A treba li se vezati ludački za nekoga kada imate 20 godina?
Realno je da opstanemo još te tri-četiri godine, kada smo već ovoliko opstali. Ali nikad se ne zna. A to ''nikad se ne zna'' će me ubiti. Mene su ubijale mnogo manje ozbiljne stvari, a kamoli raskid jedne ovako divne veze. (do raskida neće doći, jer trenutno nema razloga za to, ali moja hipotetička pamet - bolje reći glupost - mi ne da mira).
Pune mi glavu. Pre svega roditelji. Govore mi da sam mlada da imam dečka (khm, da li to iko savremen još uvek može da pomisli?) i ''ozbiljnu vezu'' (znam ja šta ih plaši). A šta ako je meni lepo sa tom osobom? Šta ako se savršeno slažemo? Šta ako mi je ta osoba inspiracija da kidam i na faksu i u životu? M? Meni ta ista majka reče kako ''Ljubav i škola ne idu zajedno''. Jelte? Kod mene se fino slažu. Barem do sada. Volela bih da se to tako nastavi.
Negativnim mislima ću samo prizvati negativno. A ne mogu da ne mislim tako kad mi time konstantno pune glavu. Ne, nego treba od sebe da oteram dečka koji me voli i koga volim, samo zato što nisam spremna, ili bolje reći moji roditelji nisu spremni da shvate sve to. Kao da mi moji strahovi nisu dovoljni, nego mi trebaju još i njihovi. Razumem, plaše se za svoje dete. Ali to ne znači da to isto dete ne sme ni sa kim da bude da ne bi patilo slučajno nekad, ne sme da bude sa osobom koja je voli samo zato što ''nije vreme''.
Shvatam da život nije uvek bajka sa hepi endom. Nekad je i krvava bajka. Verujem da je bolje razmisliti, a onda ići napred. Vreme će pokazati da li je naš izbor dobar.
Nadam se da sreća prati hrabre. A ja ću biti hrabra. I jaka. Spremna na sve. I dobro. I loše. S tim što ću da verujem da će mi se dešavati dobro. Uprkos horor pričama o neuspelim ozbiljnim vezama, neželjenim trudnoćama i ostalim negativnim posledicama, kojima mi ovih dana pune glavu zabrinuti roditelji. Plaše se da ne patim jednom, znam. Ali čovek ne može da zna šta je život ako ne rizikuje. Onda ne živi, nego životari pod staklenim zvoncetom. A ja ću rizikovati. A sreća će pratiti ovog Ratnika Svetlosti.
Obrati paznju na pocetak, na sredinu i na kraj tvog teksta. Samoj sebi si dala odgovor na svako pitanje.
U jednom delu teksta govoris da imas dvadeset godina i da si mlada za ozbiljnu vezu. Nisam primetila da bilo gde spominjes da imas dvadeset godina i da si dovoljno odrasla da bez uticaja roditelja sama doneses odluku u vezi tvog ljubavnog zivota.
Ja cu tebe pitati:
Will you still love him tomorrow... forever?
Hvala na kometaru. Ja znam da I will still love him tomorrow...forever. S druge strane, nema razloga da sumnjam u njega, ali mi je teško da poverujem da je dečko od 20 godina spreman da se veže forever za nekoga. Mislim, on to sada tako tvrdi, istina, ali pitanje je šta će dalje biti i da li će to isto uvek misliti. Volela bih da ne razmišljam na buduće i uživam u onome što imam, ali oduvek sam bila osoba koja razmišlja previše. Spremna sam da donesem odluku sama, ali ne bih volela da roditelji jednom budu u pravu i da mi kažu ''rekli smo ti''. Otuda tolika pitanja u mojoj glavi, a i isto toliko odgovora, ali koji je zapravo tačan?
Nema na cemu.
Mlada si i zato tako razmisljas. I ja te razumem.
To sto se sada tako osecas ne znaci da ces se zauvek tako osecati. I potpuno je bespotrebno da razmisljas o tome da li ce te on voleti zauvek ili ne.
Kao sto si rekla treba da zivis u sadasnjem trenutku a ne u proslosti ili u buducnosti.
A roditelji ce sta god da uradis reci " rekli smo ti". A ni to nije strasno. Pa sta ako ti to kazu. :)
Pa nije strašno što oni to kažu, ali oni smatraju da ću napraviti grešku, pa mi pune glavu crnim pričama, a ja nikako ne bih da se one ostvare. U pravu si, jesam mlada i ima vremena, ali ovo je prvi put da sa sa nekom osobom potpuno i sasvim u svemu slažem, čini mi se kao da ga znam ceo život i zbog toga nikako ne bih volela da ga izgubim. Ne samo da je poseban u odnosu na sve druge momke koje sam srela, nego i u odnosu na moje prijatelje... Ne umem da objasnim, nije to da sam 'zatreskana', pa mi se tako čini, nego stvarno... E zato bih ja volela da to bude forever. I on isto. Samo se ja pitam da li će to uvek biti tako, ja sam sigurna u svoja oećanja, ali nikad nisam u tuđa, čak i ako su očigledna. TO jeste glupo što razmišljam, ali oduvek sam imala strah od gubitka ljudi koje volim (ne samo u vezi, nego generalno). Viša sila. Ali ću se truditi da se oslobodim toga.
Ja ti zelim puno srece u tome. ;)
Hvala, trebace mi. :)