Wake me up when it's all over!
E volim što sam ovako luda i što u 21. veku živim život Robinsona Krusoa. Mislim, kada su mediji u pitanju. Slušam preko interneta vesti na stranim radio-stanicama, od naših slušam samo muzičke. Ovo malo informacija što saznam o izborima me ubije, a šta bih tek da konstantno slušam o tome? Daleko bilo. Šta novo ima da čujem? Znalo se sve od početka. No, da ne zalazim u politiku.
Dosadno mi je. Neki weltschmerz me uhvatio, splin potpuni. Ništa mi se ne radi, a vreme vrtoglavo brzo prolazi i ispitni rok će časkom doći. Ja samo želim da pobegnem kući. Na dan-dva ću biti daleko od svih ovih čuda, a posle ''nazad u veliki, prljavi grad''.
Nemam nikakvu motivaciju. Šta me čeka? Besparica, biro za zapošljavanje, i ko zna šta sve još ne. Optimizam mi je potpuno propao. Ako ovako nastaavim, ni do biroa neću stići, fakultet se ne završava kukanjem, nego radom. Doduše, radim ja. Ali nerado. A mislila sam da ću na studijama KONAČNO raditi ono što volim. Ne. Samo su me naterali da mi se smuči to što sam volela.
Ne znam. Što bi rek'o Sokrat: jedino što znam, to je da ništa ne znam. E tako i ja.
I od ljudi mi je dosta. I onih najbližih! Nikom ništa loše ne želim, poludela bih da im se nešto, ne daj Bože, desi. Samo imam potrebu da se sklonim. Da budem sama. Da lepo pustim da ovaj bes u meni proključa i iskipi kad sam sama, a ne da sve to istresam na nekom ko nije kriv. Ili, možda, jeste? Iskreno, dosta mi je haosa sa pojedinim ljudima. Sa onim s kojim se nikad ništa ne zna. Zbog kog odložim svoje planove, i na kraju dotični odloži mene. Biće on odložen u istoriju mog života, osećam :D Ja možda jesam nesuđeni umetnik, ima kreativnog haosa u mom životu, istina, ali mora majku mu da ima i nekog reda. Ja ovako ne mogu više.
Sve mi se smučilo.
''Wake me up when it's all over. When I'm wiser, when I'm older.''
Eh, da može...